|
|
| kolovoz, 2009 | ||||||
| P | U | S | Č | P | S | N |
| 1 | 2 | |||||
| 3 | 4 | 5 | 6 | 7 | 8 | 9 |
| 10 | 11 | 12 | 13 | 14 | 15 | 16 |
| 17 | 18 | 19 | 20 | 21 | 22 | 23 |
| 24 | 25 | 26 | 27 | 28 | 29 | 30 |
| 31 | ||||||
Jeste vi skužili kako ovdje kod nas svi znaju što će vam se dogoditi u budućnosti osim vas samih? Ideja da ovo napišem mi je došla sasvim slučajno dok sam listala Arenu jer mi je dosadno cijelo poslije podne na ovom ljetnom poslu. Ovo se odnosi na onih točno, evo da izbrojim, 5 stranica u Areni broj 2535. te su vam stranice posvećene astrologiji. Ma ja vam padam sa stolice od smijeha na sam spomen toga. Jednom smo se u školi zezali da smo svi mi Radmila, zapravo, krivo sam napisala jer se tu u tom imenu sigurno jedno slovo ponavlja da bude valjda egzotičnije. xD… Pa to sada u svakim novinama po minimalno deset astrologa, i kažu oni, tj. naznače da su baš to najbolji astrolozi u Hrvatskoj i da će vam baš oni reći što će vam se dogoditi. Pa to zapravo sada svi znaju što će se meni dogoditi sutra osim mene, al ipak mi nemojte reći! Baš se želim iznenaditi sutra, kad skužim da se moram ustati i otići raditi. Ono, mislim, gle čuda. Nisam imala pojma da ću i sutra raditi. Uglavnom to mi smiješno.! Neku večer tokom one noćne budnosti koja mi je sad normalna, uz Internet i upaljen TV pokraj mene baš na Novoj TV za vrijeme onog njihovog astrološkog showa umirala sam od smijeha kao neka luđakinja. Ni sama ne znam što je netko pomislio ako je prolazio ulicom, a moj prozor je bio otvoren i to uz još pojačan TV da ja to mogu čuti sve što ta smiješna žena na TV-u govori. Prvo mi je bilo smiješno to što ona kao ima sposobnost proricanja i gledanja budućnosti ili tak nešt, a ispred nje stoji laptop u koji upiše sve podatke o osobi koja ju nazove i onda pročita to što joj se vjerojatno ispiše na ekranu. Apsurdno! A drugo je to što su je stalno zvali neki genijalni ljudi da bi je malo, ajmo reći malo, zezali. To su se uglavnom ponavljali jedni te isti muškarci koji su joj govorili kako je sexy, kako ima dobre grudi… pa onda i oni koji su je i pitali koji je broj grudi i još puno takvih komentara na koje sam se dobro nasmijala. Ma ti ljudi nisu posustajali iako je ona stalno govorila da je kao sada dosta, da ima i onih ljudi kojima je potrebna njena pomoć, ali da je nekome stvarno potrebna ne bi stalno iste osobe uspjele ući u eter da je dobro zezaju. Uglavnom ovo je moje mišljenje o ovom, ali samo kratko…
13.7. je bila godišnjica,, prošle su već dvije godine kako sam na ovom blogu i pišem postove… Bilo je i nekih pauza koje su se dogodile same od sebe, ali drago mi je da sam se sad vratila i krenula na tu nekakvo piskaranje… heheh Reći dvije godine mi se ne čini tako puno, ali kad razmislim što mi se sve dogodilo u te iste dvije godine i koliko sam se promijenila mi je za ne povjerovati… Prošla sam na ovom blogu od različitih stilova pisanja, pa do raznih komentara na postove, puno istih ljudi koji su mi postali dragi, do svakodnevnog posjećivanja blogova,, uhodavanja u sve ovo, pa i promjena koje su se dogodile na mojblog.hr… stvarno svašta… U ove dvije godine sam postala puno zrelija zahvaljujući nekima od vas.. mnogi su mi govorili i kako vrlo zrelo pišem za svoje godine, ali tako sam se i osjećala, znala sam da se ponašam zrelije od većine svojih vršnjaka prije dvije godine. Tijekom dvije godine prošla sam i kroz mnogo neprilika, padova, nesreća, ali i sretnih dana… Za to vrijeme prešla sam u svijet odraslijih ljudi koji ne shvaćaju… a ja sam pokušala ostati ona koja će shvatiti. Ovdje sam pronašla mnogo lijepih riječi koje su me vodile u životu i u teškim trenutcima kojih je nažalost jako puno… Ali nikad ovdje nisam naletjela na nekakvu neumjesnu osobu koja ne želi biti s ljudima oko sebe i samo uživati s njima. Nažalost, propustila sam okupljanje blogera zbog čega mi je sad žao, jer bih jako htjela upoznati te ljude čiji me postovi odvode u beskrajno duge hodnike razmišljanja i koji mi bude nadu! Nadam se da ću uskoro imati takvu priliku, jer sam onu propustila zbog pauze u pisanju. Iako bih se vjerojatno bojala da bi se neki ljudi razočarali kad bi vidjeli šesnaestogodišnjakinju, ali drugačiju šesnaestogodišnjakinju… =) HVALA SVIMA VAMA KOJI STE POSJEĆIVALI MOJ BLOG, KOJI STE GA OBOGAĆIVALI SVOJIM KOMENTARIMA, RIJEČIMA UTJEHE, NAGOVARANJIMA DA NAPIŠEM NOVI POST I NA SVEMU OSTALOME ŠTO SMO ZAJEDNO PROŠLI… PUNO MI TO ZNAČI KAD ZNAM DA ME IPAK NETKO RAZUMIJE I STOJI UZ MENE.. VOLI VAS VAŠA BLOGERICA m.o.n.y-
Evo ovaj novi post je isto malo čudan,, ovo je moj mail koji sam poslala na e-mail adresu Vlade i svega toga ostaloga... Ja ovakva kao balavica ipak moraš iskušati malo što se to događa kod nas iako sam već 99,99 % uvjerena da to neće biti ni pročitano, niti išta drugo... ali ne bi to bila ja da malo ne isprobam,, hehhe,, ma uglavnom,, htjela sam s vama podijeliti svoje mišljenje o onome što mi je važno i o čemu pišem u mailu... veliki pozdrav svima od m.o.n.y- Dobar dan, poštovani 'veliki ljudi'. Samo bih htjela izraziti svoje mišljenje o nekim stavovima i odlukama koje donose oni koji upravljaju našom malom i lijepom državom. Iako sam ja šesnaestogodišnjakinja jako me zanima sve što se događa, a ima veze sa građanima Republike Hrvatske. Po meni odluke koje se donose nisu dobre i pogodne za sve građane nego za samo pojedince i dijelove društva.. Veoma mi smeta pričanje u kojem govore o rezanju troškova zbog proračuna. Prva pomisao svima je rezanje novca za besplatne udžbenike što je totalno apsurdna i moram reći glupa ideja i zamisao. Besplatni udžbenici su nešto što jednostavno potiče mlade ljude na obrazovanje i tako Hrvatska raste u slojevima obrazovanih ljudi u svijetu. Jedino se edukacijom mladih ljudi može nešto postići što je Hrvatskoj kao maloj i još nedovoljno razvijenoj zemlji vrlo važno zbog onoga što se time može postići. Potpuno je krivo razmišljati o tome da besplatni udžbenici budu dostupni samo onima sa 'slabijim' imovinskim stanjem kao što je slučaj i kod stipendije za srednjoškolce. Dio mojih prijatelja prima takvu stipendiju i to im svima naravno dobro dođe u ovom mladenačkom životu kad su pred nas postavljeni novi stavovi i ponude koje su jednostavno 'must have', tj. ono što moramo imati ili smo jednostavno odbačeni iz društva. Moji roditelji su obrtnici i primanja u mojoj obitelji time KAO (sa naglašenim kao) prelaze granicu ispod koje bi trebala biti primanja da bih zadovoljila uvjet za stipendiju. To što su moji roditelji obrtnici ne znači da ja imam ikakve koristi od toga, nego je baš zbog toga situacija još gora jer oni cijeli svoj dan moraju posvetiti svom poslu i time čime se bave dok ostali ljudi koji su zaposleni u nekoj tvrtci ili sličnome budu posvećeni svome poslu samo za vrijeme radnoga vremena i ro uglavnom do 8 sati dnevno dok su moji roditelji 24 sata u tome. Baš zbog toga i svih problema koji ih pritišću meni je vrlo teško i neugodno tražiti od njih dodatan novac za neke sitnice koje su svakom mladom čovjeku potrebne, a ostali si ih priušte iz stipendije. Vraćam se na besplatne udžbenike jer je to još apsurdnije. Kad bi se besplatni udžbenici ukinuli za one koji KAO imaju više novca opet bi oni koji su ih dobili besplatno bili u velikoj prednosti. I tu se događa velika nepravda. O svemu tome se treba puno razmišljati i trebaju se donijeti velike i važne odluke koje će utjecati na život svih građana Republike Hrvatske, a najviše na mlade jer ipak na nama svijet ostaje. Shvaćam da se troškovi u državi trebaju smanjiti, ali potpuno je krivo tražiti taj novac u onome koji je namijenjen obrazovanju i onome u zdravstvu. Potrebno je pronaći drugo rješenje koje je pogodno za sve, a ne samo za nekolicinu ljudi. Vjerojatno ne ćete pročitati ovaj mail ili čak odgovoriti na njega iako bi mi to jako puno značilo i dobila bih dojam da kod nas nekome ipak znači mišljenje nekoga tko na svijet gleda realno. Pozdrav, xxx
NISAM SIGURNA DA ĆE OVO ITKO HTJETI ČITATI, ALI SVEJEDNO, IMALA SAM POTREBU TO NAPISATI... MOŽDA ĆE ZVUČATI ČUDNO, ALI OPET SVEJEDNO... (POST NAKON STO GODINA...) Vidiš me da padam? Ne, još uvijek stojim gore na vrhu stijene. Da, to sam ja… Nemoj umišljati. Još nisam učinila to, još ne. Razmišljam. Stalno. Uvijek. Perfekcionist? To sigurno nisam. Moje stanje ne odražava to. Nikada. Ne smeta mi baš sve. Ne želim sve savršeno. Ne, ne želim. Stvarno! Želim samo bar malo bolje od ovoga. Sve bi bilo bolje od ovoga što jest. To puno ljudi kaže. Ali nisu u ovakvoj situaciji. Kažu to zbog onog vanjskog nedostatka. Ali ne i ja. Meni ono stvarno, ono što je vidljivo, opipljivo i materijalno najmanje nedostaje. Težim onom unutarnjem. To mi je uvijek i bio cilj. Težim onome što osjećam i što je u meni. Onom duhovnom i emocionalnom. Samo je to potrebno u životu. Pa nitko nije savršen. Zato nisam perfekcionist. To je suprotno. To je onda kad želiš sve najbolje, i ono materijalno, duhovno i emocionalno. To i ja žalim. Ali ne na takav način. Ne na savršen, perfekcionistički način. Ne težim da sve bude savršeno, da svaka sitnica bude na točno određenom mjestu. To nije dobro. Ne može sve biti onako kako bi bilo u svakoj idili. Onda to nije savršeno iako se podrazumijeva pod perfektno. Nije savršeno upravo zato što je tako savršeno i perfektno. Potrebno je nešto da izađe iz tog okvira. Čemu to kad mogu samo sanjati o djeliću savršenstva. A kod mene ga nigdje. Ni u jednom dijelu života ni osobe. Zašto nisam bila hrabra u tom trenutku? Mogla sam to učiniti, a nisam. Ali zašto? Zašto? Sad samo mislim da to da se taj trenutak, taj osjećaj mirnoće i sreće i zadovoljstva, produžio bar još malo da bi napravila ono što mi je srce govorilo. Tad sam mislila, evo sad ću, samo još koja sekunda, učinit ću to. Moram probati. Ni sama ne znam jesam li mogla time što bih napravila izgubiti nešto ili dobiti. Mogla sam i u slučaju da je ispalo suprotno od onoga što sam željela, što je moje srce htjelo najviše na svijetu, okriviti ono tjelesno, opijenost, pijanstvo… O, zašto nisam? Sad se stalno samo kajem. Ali uzalud. To su samo snovi… Samo snovi koji u mene unose tragove neizmjerne i nedostižne sreće. Nedostižna je!!! Ne želim to. Ne želim da je takva… Želim ju osjetiti. Bar tračke nje. Bar na samo nekoliko trenutaka. Još uvijek stojim tamo gore. Još uvijek razmišljam o tome da li je bolje to što želim učiniti… Želim to… Možda je tako bolje. Ja u to vjerujem, ali nešto mi ne dopušta… Ne da mi… Opirem se toj nevjerojatno velikoj želji. Guši me… Guši. Da, ta želja! Najbolje bi bilo da ne moram proživljavati tu tugu više. It's enough. Dosta mi je toga. Ne želim da me guše jecaji i plač. Još me odvlači to glupo razmišljanje od onoga što sam nakanila učiniti. Uvijek mi je glava puna, uvijek mi je nešto u mislima. To me ubija. Ne mogu se očistiti. Ne želim propustiti radost, radost djeteta. To je ispunjenje. Neshvatljivo. Danas je želja još više potaknuta. Možda nažalost. Jer… Što ako se ne ostvari? Što ako ne osjetim takvu sreću? Ne bih to mogla preživjeti. Ne bih! Daleka je. Bojim se. Jako. Opet unutarnja želja. Želja za unutarnjim. To je ono što je važno. Začula sam svoje ime… Oh, to je bilo u sjećanju. Nije stvarno. Kome je stalo? Nije pokraj mene taj glas. Samo je u glavi, u sjećanju. Srce me vodi na tu stranu. Srce mi zapovijedi da pogled usmjerim u ono što nije zanimljivo. Nije, obično. Sada, tada je bilo. I pogledam. Kad ono… ufff… Da, to je. I okrenem se, vratim pogled na staro. Želim ne osjećati želju za ponovno. I kažem šta sad. Boli me briga. Nemam ništa s tim. Ali pogledam opet. Pogledam. I pogledi nam se sretnu. Na samo trenutak koji je dovoljan. Ali ne znači mi više ništa. Bar to želim. U sve. Uvjeravam se da ne želim, i ostale isto. Ali ne znam što kaže moje srce. Ne čujem ga dobro. Zašto ne mogu razaznati? Zašto ne znam što zapravo osjećam, što zapravo je… Znam da nije isto. Znam da mi ne znači više toliko. Više ne… To ipak je sigurno. To je ono što znam. Ali skriva li se još uvijek ono nešto duboko u meni, duboko? Ne želim da je tako. Ali postala sam ravnodušna. Ili mi stvarno više ne znači to što je prije. Prije. Ni sama ne znam što želim. Velika tjeskoba je u meni. Umirem od boli. Ma ne od one fizičke. Od one, ma one što osjećam. Ta je još gora. Duša boli. Osjećaj kao da ti se srce para. Želiš da izvaditi iz sebe samo da ne osjećaš više tu bol. Bola žalosti. Bola tuge. Bola neizmjerne tjeskobe. Bola od silne želje. Bola od neostvarenih snova. Bola od nemogućnosti. Bola od laži. Bola od svjesnosti. Toga se želim riješiti. Ali bol od ljubavi. Najteže. Tražim pomoć, ali ne nalazim ju. Zašto nitko ne dođe? Zašto netko nije tu? Zašto? Zašto netko nije uz mene? Treba mi nešto jače od toga… Nešto jače od sna. Da me uspava… Tisuću godina. I one oči što gledaju, što prolaze i ne postoje. Nisu to… Treba mi to… Ali nitko ne dolazi. Zašto? Zašto sve više mislim da je to ono što trebam učiniti? Ne može biti dobro. A trebalo bi. Zapravo bih htjela da je. Nauči se od mene to što nikad ne smiješ postati. Sve što mi treba su tvoje ruke oko moga vrata. I znam da ću to večeras doživjeti. Ali kako? Nema mogućnosti. Jer mislim na ovo i razmišljam još uvijek o onome što namjeravam učiniti. Sometimes pain becomes such a huge part of your life that you expect it to always be there, because you can't remember a time in your life when it wasn't. But then one day you feel something else, something that feels wrong, only because it's so unfamiliar. And in that moment you realize you're happy. Zašto ja nisam doživjela taj dan i osjetila taj trenutak? Ne mogu. Nije tu sa mnom da mi govori istinu. Da mi kaže da je zapravo uistinu tako. Nema temelja za to izreći i osjećati. Najvažnija je ljubav. Ne bilo kakva. Važno je da je to ljubav, baš ono ljubav. I došla sam ovdje jer sam rekla da je drugačije. Da nije onako kako bi trebalo biti s minimumom sreće. Alguno de estos dias voy a escapar para jugarme todo por un sueno. A moji se ne ostvaruju. Nijedan nije. Nije. I bojim se da neće jer mislim i da todo en la vida es a perder o ganar. A meni je uvijek izgubiti… Nikada dobiti. Jer nikada nisam bila sigurna, nikada nisam znala. No se si estas conmigo, o si eres mi enemigo… Kako da znam kad nisam pokušala. Zbog straha?! Sjedim danas i gledam u jednom smjeru. Iz drugog dolazi glas. Ispričao mi je sve o teškoći i boli, ali onoj fizičkoj, ona koja se osjeti na drugi način. Ona vanjska. I što sam trebala odgovoriti… Ništa? Ni je to ono što ja osjećam iako to nitko ne vidi… Ne može vidjeti. Dobar sam glumac iako bi sad netko rekao da umišljam. Da se sve to vidi i da osjeti da nisam sretan. Ali to je pogreška. O, kako velika pogreška. Ni ne znaš, nemaš pojma. O, kako sam dobar glumac. Odlična sam. Nitko ne zna što je zapravo i što osjećam i mislim. Nitko.. Samo ja. Ja sama u sebi. Bez ikoga drugog. I pomisleći na ono zadnje: Ja sama u sebi. Bez ikoga drugo. Još… SAMA U SEBI. Odlomi se dio, dio stijene koji je već istrošen od toliko čudnih misli koje me zaokupljuju na još neko vrijeme. Ali ni taj dio koji se polomio pod mojim nogama i pao u nepregled nije pokolebao neko čudno moje razmišljanje da se još borim za koji trenutak toga istog razmišljanja jer povuče me nešto… Da još više otegne i poveća tugu koju okončavam na vrhu stijene. Pogledam prema dolje, u taj silan nepregled koji zapanjuje i djeluje nadasve obećavajući. Koji djeluje oslobodilački i spašavajući. Nevjerojatno privlačan. Onaj koji sada samo želim doseći. Zapravo dodirnuti. Mrtva. Bez osjećaja. Bez onog što me sputava i žalosti. Jesam li pogriješila? Možda je prihvaćanje onog zahtjeva od jučer ipak bilo pogrešno i ono što nisam trebala učiniti. Jesam li time prokockala priliku bar za virtualnom i nebliskom srećom.? Za zaljubljenošću u to… Hoće li mi nedostajati? Hoće li mi bit krivo što sam prihvatila njegov zahtjev. Možda je on ipak presavršen za mene i irealno. Nisam dovoljno dobra kao i uvijek. Nikad nisam ni bila. Što ako uvidi situaciji i odustane od onoga što smo samo planirali. Zapravo od onoga što je on uvijek planirao, a meni je bilo nestvarno, dok sam ja smišljala izlike i izgovore da se to ne ostvari. Jer, znala sam da to ne bi bilo ono što je on očekivao. Ne bi bilo. Znam. I tek sad mi pane na pamet što namjeravam. Ne bih smjela to učiniti. To se protivi pravilima. Bog mi to ne dopušta. On koji je uvijek tu, On kojemu vjerujem. Možda je pokušao na neke načine, ali ja to nisam razumjela. Iako znam da je tu, uvijek sam se osjećala kao da mi neće da da ono što bih najviše na svijetu, a unutarnje je. Po onome što mi On zapovijeda nikako ne smijem poduzeti taj korak. On mi to nikada ne bi oprostio. Nikada. Otišla bih od Njega. Napravila si put prema onome drugome. Lošem. Ne bih smjela umrijeti od svoje ruke, ne bi smjela uopće pomišljati na to. To mi ne bi bilo oprošteno. Ali od tuđe ruke to bi bilo savršeno. Moje muke bi bile gotove, a ne bih sama bila kriva. Nestala bi ta bol. Ništa bolje. Ništa bolje. Ne bih si mogla ništa učiniti. Bojim se. Došla sam ovdje da upravo to napravim, ali baš na kraju razmišljanja. Sada kad su se sjećanja ispraznila i nestaju. Pomislila sam na Njega. I On me sada sprječava u tome. Još nije gotovo. Još ne. Nisam se predala. Zapuhnuo je vjetar, onako iznenada. Pomutivši mi još one preostale mislim. Donio je sa sobom miris sjećanja, miris svega onoga što je bilo. Što je BILO. Znači, prošlo je. Nema toga više. Donio je miris promjene, miris iskustva, miris svega onoga čime je moje sjećanje odisalo. Nije donio miris cvijeta. Ne. Nije donio. Ali donio je miris čovjeka, miris onoga tko je meni najpotrebniji. Miris duše i tijela koja je tu za mene, kojoj je to zadaća. Kojoj je zadaća usrećiti me i biti uz mene u ljubavi. Jer, ljubav je najvažnija. Ljubav pokreće svijet. Bez nje se ne živi, nema života. Bar ne onakvog kakvog sam dostojna. Jer jesam. Uz mirise donio je i pomutnju. Zaljuljao je one posljednje atome snage koji me još uvijek drže uspravnom na vrhu stijene. Nije posustao. Nikada. Nije posustao do kraja. On nikada ne posustaje. Pomaže u mom naumu. Pobjeđuje sva dvoumljenja koja si se javila u meni dok stojim an vrhu. Na vrhu spasa za sebe. Dvoumljenja koja su izazvana razmišljanjem. Razmišljanjima o svim onim stvarima i naletima sjećanja koja ipak predstavljaju najsitnije mrvice sreće koje ipak nisu dovoljne da bi nadmašile planinu od tuge, boli i nesreće. Još uvijek neodlučna, a vjetar sve više ruši one atome. Sve ih više odljepljuje od tla. Od nenadmašne planine. Sve mi je manje vremena odustalo biti poklonjeno za život. Sve manje vremena je preostalo. Više ga nema za promjenu mišljenja i nauma. Vjetar mi pomaže. Pomaže mi. Bar u to vjerujem. Ne sprječava me. Samo pomaže. Ipak odlučujem. Moram. Nema povratka. Nikada.još dva snažna zamaha tog snažnog mirisa. I oči koje gledaju iz podnožja nenadmašive planine bez osjećaja koje ja mogu razabrati i moj korak u nešto drugačije. Nema više nenadmašive planine. Samo je pokraj mene. Nije više ispod. Pokraj je u nekoliko trenutaka. I gotovo je. Bol je završena i zapečaćena još jednom neizmjerno velikom. Boli koju sam razaznala u očima s dna nenadmašive planine. To je bila bol za onim do koga ti je stalo.
ajme, ljudi... ja se napokon sjetila doći!!! eto, al to je potaknula angy svojim komentarićem.... heh... za ne povjerovati... al baš mi je drago... ovo sam i najavila njoj, al još nisam bila potpuno sigurna... i sad sam se odlučila za povratak... od kad me nije bilo... jooooooooj, od četvrtog mjeseca, a kao da je prošlo puno više... sad mi je žao što sam ovo sve zanemarila, ali nadam se da ću se brzo vratiti u formu... al neće post ostati samo na mojim riječima, već i na komentarima vama mojim najdražim blogerima!!! a i pročitajte ovo ispod kao inspiraciju koju vam poklanjam ja!! i samo neka vas to vodi, i naravno LJUBAV!!! ajme kak dobra riječ, a tek osjećaj... omg, što se sa mnom događa? al neam pojma... baš stalno razmišljam o svemu i svačemu (neam šta raditi sad preko ljeta), i mislim kak je ono što najviše trebaš u životu ljubav, čak i prije zdravlja, jer ljubavi možeš pobijediti i najgore bolesti, a i sama ljubav je bolest, al još i bolje ak je neizlječiva!! a i o tome kak mi je najveća želja u životu i nadanje upravo ljubav! e sad stvarno INSPIRACIJA: Osmjeh ne stoji ništa, a djeluje čudesno. Obogaćuje onoga, kome je upućen, a ne osiromašuje onoga tko ga daje. Bljesne poput munje, ali sjećanje na nj može trajati zauvijek. Nitko nije toliko bogat ni toliko siromašan da bi ga sebi mogao uskratiti i svatko njime samo dobiva. Osmjeh donosi sreću u kuću, pozdrav prijatelju, pomoć pri sklapanju posla. On je odmor umornome, putokaz izgubljenom, sunčeva zraka žalosnome i najbolji prirodni lijek protiv ljutnje. Ali, ne može ga se kupiti, izmoliti, pozajmiti ili ukrasti jer vrijedi jedino kad ga se poklanja. A nitko i ne treba osmjeh toliko kao oni kojima se ne može pokloniti više ništa drugo.
There's no shame in being afraid. Hell, we're all afraid. What you gotta do is figure out what you're afraid of, because when you put a face on it you can beat it. Better yet, you can use it. Looking back on what I said all those years ago, all the hopes and dreams I had, I've come to the conclusion that if having things turn out the way you wanted them to is a measure of a successful life, then some would say I'm a failure.
U staroj Grčkoj Sokrat je bio cijenjen zbog svoje mudrosti. I danas ga mnogi čitaju i cijene njegov način razmišljanja, a evo anegdote iz njegova života, da vidiš kako je taj veliki um razmišljao p.s. evo, novi post... ovo sam pronašla na netu pa želim to podijeliti s vama... kiss
Jednog dana priđe Sokratu njegov stari poznanik i bez pozdrava ili ičeg drugog uljudnijeg navali na njega pitanjem: 'Sokrate, znaš li što sam upravo čuo o jednom tvom učeniku?!' No za razliku od nas, običnih smrtnika koji bismo ovakvo što jedva dočekali i vjerojatno nastavili pitanjem: 'Što?!', Sokrat je mirno odgovorio: 'Pričekaj trenutak! Prije nego što mi kažeš o čemu se radi, napravio bih mali test! Test od tri dijela!'
Poznaniku nije bilo druge nego se smiriti i pričekati spomenuto testiranje.
'Prvi test je test istine. Dakle, jesi li sto posto siguran da je ono što ćeš mi reći zaista istina?', pitao je Sokrat.
A poznanik je odgovorio: 'Pa, zapravo nisam, ja sam samo čuo o tome!'
'Dakle, nisi siguran. Idemo na drugi test – test dobrote. Je li to što mi trebaš reći o mom učeniku nešto dobro?' nastavio je Sokrat.
'Ne, uopće nije...', rekao je sada već malo posramljeni poznanik.
Sokrat je nastavio: 'Dakle, nije dobro. A sada je na redu treći test – test korisnosti. Hoće li to što mi imaš za reći za mene biti od kakve koristi?'
Poznanik je samo slegnuo ramenima: 'Ne, nimalo...'
Na kraju je Sokrat zaključio: 'Pa ako to što mi trebaš reći nije ni istinito ni dobro niti bi mi bilo od bilo kakve koristi – zašto bi mi to onda uopće govorio?'
Evo, ovdje se vidi zašto je Sokrat bio tako veliki filozof i zašto su ga toliko štovali u njegovo doba.
A objašnjava i to kako i zašto nikada nije saznao da ga žena vara s Platonom.
Out of the night that covers me, black as the pit from pole to pole, I thank whatever gods may be, for my unconquerable soul, In the fell clutch of circumstance I have not winced or cried aloud. Under the bludgeonings of chance My head is bloody, but unbowed Beyond this place of wrath and tears Looms but the Horror of the shade, And yet the menace of the years Finds, and shall find, me unafraid It matters not how strait the gate, How charged with punishments is the scroll, I am the master of my fate: I am the captain of my soul. ~~William Henley Invictus~~ P.S. Sretan Uskrs svima!!!!!! kiss from m.o.n.y-
The important thing is; not to be bitter over life’s disappointments. Learn to let go of the past. And recognize that every day, won’t be sunny. But when you find yourself lost in the darkness of despair, remember, it’s only in the black of night that you can see the stars. And those stars will lead you back home. So, don’t be afraid to make mistakes, to stumble and fall. Coz, most of the time, the greatest rewards come from doing the things that scare you the most. Maybe you’ll get everything you wish for. Maybe, you’ll get more than you ever could’ve imagined. Who knows where life will take you. The road is long, and in the end, the journey is the destination. P.S. to je sve... kiss svima... a sad se bacite na komentare...
"You ever look at a picture of yourself and see a stranger in the background? It makes you wonder how many strangers have pictures of you, how many moments of other peoples lives have we been in, we're we a part of someone's life when their dreams came true, or were we there when their dreams died. Did we keep trying to get in, as if we were somehow destined to be there, or did the shot take us by surprise. Just think, you could be a big part of someone else's life, and not even know it." P.S. evo, kao što rekoh.... novi post je došao brzo... nekako odustajete od komentara... ali ok... valjda vam se nešto ne sviđa... post je opet na sličan način kao predhodni... nadam se da ćete se navići na to... jer mislim da će vas upravo takvi postovi nekada dočekivati... pozzz & kiss svima... vaša m.o.n.y-